Najstarija hrvatska dijaspora potekla od drevnih Dubrovčana; narod koji je zagovorom svetoga Nikole i Crne Madone očuvao živom katoličku vjeru na Kosovu; prognanici u vlastitu domovinu, vođeni ne strahom od srpskoga zveckanja oružjem, nego srcem koje je odbilo istim oružjem nauditi svojemu narodu. Sve su to riječi koje objašnjavaju tko su doista Janjevci i Letničani – Hrvati koji su svoju novu-staru domovinu devedesetih potražili u Dubrovniku i Zagrebu, Kistanju i Voćinu, Đulovcu i Dumači… No ni jedna riječ nije toliko snažna da objasni što to Janjevo jest već 720 godina koliko je proteklo od njegova prvoga spomena u pismu pape Benedikta XI. Mnogoput pritisnut, mnogoput gonjen, hrvatski se katolički puk na Kosovu mnogoput i vraćao svojim ognjištima i svojim rudnicima, svojim obrtima i svojim poljima; nije ga u tome uspio zaustaviti ni turski islamizam ni albanski nacionalizam ni komunistički ateizam. Ali uspio je – rat. Od osam tisuća Hrvata, koliko ih je srpsku najavu regrutacije u JNA 1992. dočekalo u Janjevu, Letnici, Šašarama, Vrnezu i Vrnavokolu, danas ih je preostalo manje od 200. Usprkos stogodišnjoj albanizaciji što ne preže ni pred imenima njihovih mučenika i unatoč bijedi sred koje nerijetko tek preživljavaju, svoje posljednje nade u opstanak podno Glama brijega i Skopske Crne gore polažu u onu koja ih je prva imenom zazvala i čuvala ih na putu vjere: Katoličku Crkvu. Može li se sam papa zauzeti za Hrvate na Kosovu kao što je to učinio 1303. – tek je jedno od pitanja koja su se posve ozbiljno nametnula i na velikom hodočašću Janjevaca iz Hrvatske kojemu smo se nedavno pridružili..
Cijeli članak: https://www.glas-koncila.hr
